Tata Mandžukić: Kada ga nisam vodio na trening, sakrio bi se pod stol i vikao
Brodska Posavina slavi dva gola Marija Mandžukića u Amsterdamu, slavi i otac Mato, kojeg su navijači dok je igrao u BSK-u zvali Britva
Lopta, lopta i samo lopta. To je bio njegov svijet. Nakon treninga vraćao se kući i nisu ga zanimali izlasci i provodi - govori Mato Mandžukić o sinu Mariju dok prelistava hrpu novina. A na svim naslovnicima - Madžukić junior. Mato ne skriva osmijeh i radost. Sinovu antologijsku nogometnu partiju s Ajaxom proslavio je s veteranima Zadubravlja u Vrbi. Uz nogomet, pečenku i dobro vino. Slavilo se tog petka do subotnjih sati.
Otvoren kao i svojedobno na zelenom terenu, ne skriva ponos. “Britva”, kako su ga navijači zvali dok je “kosio” po terenima u majici BSK-a (današnje Marsonije), beskompromisan stoper, ali i lucidan napadač koji je često tresao suparničke mreže i bio proglašavan najboljim igračem ondašnje II. jugo-lige, i danas u 47. godini redovito igra nogomet. I vrijeme provodi pred televizijom prateći Marijeve igre.
- Znaš, Mario je oduvijek volio loptu. Kada sam 1992. otišao u Ditzingen, gradić 20-ak km od Stutgara, igrati nogomet, sa mnom su došli supruga Jelica, Mario i kći Ivana. Mali me redovito pratio na treninge i kao šestgodišnjak uključen je u njihovu nogometnu školu. Kada sam išao na treninge uvijek je tražio da ga povedem. Nije mi se to uvijek dalo pa bi digao dreku i skrio se pod stol. I što ću, stavim ga na bicikl pa na trening - priča nam Britva.
Već tada su ga svrstali u perspektivne mlade nogometaše. Igrao je Mario za vršnjake, osvajao turnire, a kada smo se 1996. vratili u Slavonski Brod, nastavio redovito trenirati u Marsoniji kod Damira Ruheka. Kasnije je izmijenio više trenera (Vlasac, Brnić), a jedan od njih bio je i Zlatko Stepić - voditelj nogometne škole “Mato Utvić”.
- E, bila je to darovita generacija, 86-e. Za svako mjesto imali smo po dva igrača - kaže Stepić. I što je zanimljivo, Mario je bio među najnižima, ali zato ga je krasila velika borbenost. Nikada se nije ustručavao pred protivnikom. Bio to seoski klub, vinkovačka Cibalia ili Osijek. On je protiv svih pružao maksimum. Imena ga nikada nisu impresionirala - kaže Stepić. O Mariju ima najbolje mišljenje, a pomalo je i ljut na trenere koji ponekad ne prihvaćaju njegovu osobnost. - On je momak koji kaže “što na umu, to na drumu”. Bez zlih namjera. To treba cijeniti, a ne kažnjavati - smatra Stepić. Kako je rekao Ćiro: Mario je veliki igrač, ali to “ali” ja tumačim kao nešto pozitivno. On je zapravo iskren, nastupa pošteno i iskreno. On će se protivničkom igraču ispričati, oprostiti grubi start, ali i prigovoriti sucu ako smatra da je krivo prosudio. Ali nikome neće ostati dužan. E, to je ono što ne prolazi. Ali mislim da to Mario uviđa i da se mijenja - govori Stepić.
 |
OBITELJSKI ALBUM
Majka Jelica, mali Mario, u pozadini sestra Ivana i otac Mato |
U to zazvoni telefon. - Za tebe je Mato - reče supruga Jelica.
- Pita neki čovjek odakle je prezime Mandžukić. Kladio se u pečenku. Da si Hercegovac. Reci da je dobio opkladu - odgovori Mato i doda: Mandžukići su iz Tomislavgrada, a ja sam rođen u Prudu, nedaleko od Bosanskog Šamca. Četiri godine sam igrao za Kozaru iz Bosanske Gradiške, a onda sam prešao u Brod i u Marsoniji proveo osam godina - i tu sam i danas, u Specijalnim vozilima, strojobravar. I dok sam igrao, radio sam - kaže Mato. U međuvremenu sam upoznao Jelicu, rodila se ljubav, a potom Ivana i Mario. I znaš li da smo mi u posljednje vrijeme višestruko sretna obitelj. Prije mjesec dana postao sam djed, Ivana je rodila kćer u Njemačkoj, a Mario uzdrmao amsterdamsku Arenu. Jer, on se još igra. Njega ne fascinira puno gledalište, zvučna imena. Koji Ajax? Za njega je on kao svaki drugi klub. Uvijek će dati maksimum.
- Ma imao je slobodu. On i Tadić bili su na cijelom terenu. Mario je bio je čas na lijevoj čas na desnoj strani. To je ono što fascinira. Izluđivao je Ajaxove obrambene igrače koji nisu znali gdje da ga traže i kako da ga zaustave. To se rijetko viđa - ne krije oduševljenje Stepić. A to je ono što njemu treba. Sloboda i odgovornost koju će on iskoristiti na najbolji način -smatra Stepić. Kod njega zloće nema - dodaje. - Sjećam ga se dobro kao klinca. Bio je dobar sa svima. Omiljen upravo zbog svoje otvorenosti. A uvijek, na svakoj utakmici u kutu stadiona vidio sam Jelicu kako pozorno promatra svaki njegov nastup. I nikada nije komentirala. Samo je šutjela i gledala.
- Je, ali sam se grizla u sebi, strepila od svakog starta i plašila se ozljeda - kaže samozatajna Jelica koja se ni za živu glavu nije željela fotografirati. I molim vas, pazite što pišete, da se Mario ne sekira - zamolila je. - Bili smo oduvijek normalna obitelj koja svoju djecu ničim nije opterećivala. A bilo je i razdoblja kada se teško živjelo od tri tisuće kuna Matine plaće. Trebalo je rasporediti - nećkajući se kazuje Jelica. A majka kao majka. Nosila je dresove, kopačke. Čistila, prala, mazala do blještavog sjajila da Mario na terenu lijepo izgleda. Bila je i oružar i savjetnik. Ma, kada je riječ o nogometu, Mario je tu bliži s Matom. Ali kada su u pitanje neke druge stvari, onda je majka tu - dodaje sa smiješkom. Ljubavne? Pa i takve, kakav bi to momak bio kada ne bi imao cura?- smije se.
| Mario Mandžukić s ocem Matom prije utakmice |
i sa sestrom Ivanom na nogometnom terenu u Njemačkoj |
 |
 |
- E, znaš li kako je Mario birao u koju će srednju školu ići. Gledao je onu koja mu je najbliža, tako da je završio Obrtničku, za keramičara oblagača - zlu ne trebalo - kazuje Mato. A za broj 17 na majici znaš? - pita. - Pojma nemam - odgovaram. Pa to sam mu ja sugerirao kada je odlazio iz Marsonije. Za Marsu je zabio 17 golova i onda sam rekao da nosi majicu s brojem 17. Taj broj je nosio u NK Zagrebu, a sada i u Dinamu. Vjerujem da je to njegov sretan broj - kaže Mato.
- Ma, mali je strašan! To je bila antologijska utakmica: penal i dva gola! Mislim da je pred njim jedna fantastična budućnost. Treba mnogo raditi i slušati, ali on je po meni već sada dokazao da je sigurno najjači napadač u Hrvatskoj, a i jedan veliki oslonac Dinama. Uspjeh dolazi s profesionalizmom. On je mlad, najbolje su godine pred njim - tvrdi Josip Veber.
O Mariju Mandžukiću, nakon amsterdamske Arene koju je “preorao” pokazavši nizozemskim oračima posavsku duboku brazdu i odsvirao im rapsodiju u plavom. Mogli bi se hvalospjevi nizati do beskraja. Marija je utakmica vinula u nogometnu stratosferu. Hoće li se u njoj zadržati - ovisi o njemu. No, bez sumnje, njegovim dolaskom najviše je dobio Dinamo. Mario je nastavio nogometni niz slavonskobrodskih nogometaša u plavom: Blaškovića, Miljkovića, Huljića, Mirka i Vjeke Škrinjara, Edina Mujčina, Veldina Karića, Ivice Olića.
Od Marsonije do Dinama
Mario Mandžukić rođen je u Slavonskom Brodu 1986. Igrao je za NK Marsoniju od 1997. do 2003. Sljedeće godine posuđen je nižerazrednom brodskom Željezničaru, a nakon 6 mjeseci vraća se u Marsoniju.
U lipnju 2005. prešao je u NK Zagreb u kojem je igrao na poziciji napadača. Na Dvoranskom prvenstvu HNL, u sezoni 2005./06., izabran je za najboljeg igrača, a na istom prvenstvu u sezoni 2006./07. bio je najbolji strijelac.
Standardni je član mlade hrvatske nogometne reprezentacije, a u ožujku 2007. dobio je pretpoziv za hrvatsku nogometnu reprezentaciju.
Zbog vrlo dobrih igara pod vodstvom Miroslava Blaževića, koji ga je isprva napadao, pobudio je javno zanimanje gradskog rivala Dinama.
Nakon dugo pregovora i odbijanja, prešao je u Dinamo početkom srpnja 2007., zajedno s Ivicom Vrdoljakom. |
|
